Drveće i uopšteno biljke neprestano razmjenjuju “informacije” – upozoravaju jedni druge na napade štetočina putem mirisa koje izlučuju ili razmjenjuju hranjive materije. Većina kopnenih biljaka umrežena je međusobno ispod zemlje uz pomoć gljiva, koje im omogućavaju razmjenu hranjivim tvarima ali i jednu vrstu međusobne komunikacije. Radi se o komunikaciji koja veoma podsjeća na neuronske mreže u ljudskom mozgu, ali i na internet, te je mnogi zato nazivaju i “Wood Wide Web”
Dimenzije koje mogu dostići gljive ispod zemlje su impresivne: jedna gljiva može se prostirati na površini od nekoliko stotina kvadratnih metara i međusobno povezivati brojna stabla i druge biljke. Samo na jednom hektaru šumskog tla nalazi se do šest tona niti gljiva, koje zajedno dostižu dužinu više od 100 milijardi metara. Dakle, ispod samo jednog kvadratnog centimetra nalaze se niti koje su dugačke više od 1000 metara. Od ove gigantske mreže gljiva, šetač u šumi obično može vidjeti samo plodove iznad zemlje – dijelove gljive koji se ponekad koriste i za jelo. Samo ca. 10% gljiva obrazuju plodove iznad zemlje. Plodovi gljivama služe kao jedna vrsta reproduktivnih organa.
Ako vidite plodove gljive koji rastu iz zemlje, znajte da se ispod njih nalazi jedna ogromna mreža finih micelijskih niti, koja predstavlja temelj života u šumi. Osim što uspostavljaju “komunikaciju” u biljnom svijetu i uspostavljaju simbiozu sa biljkama, one također razgrađuju izumrli organski materijal i pretvaraju ga u humus. Gljive su najstariji “biohemičari” naše planete.
Mikoriza
Fine niti gljiva, hife, uvezuju se u vrhove korijena biljke i tvore takozvanu mikorizu (gr. mykes=gljiva, rhíza=korijen). Mikoriza je poseban oblik suradnje između biljaka i gljiva od koje imaju koristi oba partnera iako u velikoj mjeri žive odvojeno (tzv. mutualizam). U slučaju mikorize, razmjena dvije hranjive tvari je od krucijalnog značaja. Gljive dobivaju lako upotrebljiv šećer, koji biljke proizvode fotosintezom. Gljive ovise o tome jer nemaju potrebne enzime za razgradnju složenih ugljikohidrata. Zauzvrat, biljke se opskrbljuju fosforom i dušikom koje gljive mogu učinkovito izvući iz tla. Gljiva također štiti osjetljivi vrh korijena od štetočina. Na taj način dolazi do dobitne situacije. Mikoriza je poznata već desetljećima – i široko je rasprostranjena: istraživači procjenjuju da do 90 posto svih kopnenih biljaka živi u simbiozi s gljivama ili barem ispunjava uvjete sa simbiozu. Ulazak u ovo partnerstvo u konačnici ovisi i o situaciji: biljke u nepovoljnim okolišnim uvjetima teže više simbiozi od gljiva koje se nalaze u povoljnim uvjetima.
Gljive uspostavljaju komunikaciju između roditeljskog stabla i njegovih potomaka
Najstarija i najveća stabla u šumi su neka vrsta roditelja za ostala stabla u šumi. Ova stabla su ispod zemlje preko mikoriza-gljiva povezana sa svim ostalim stablima u okolini. Najnovija istraživanja pokazuju da roditeljska stabla preko mikoriza uspostavljaju komunikaciju sa stablima koja su nastala iz njihovog sjemena. Na taj način imaju mogućnost da svojim potomcima pomažu u slučaju manjka hranjivih materija ali odbrane od štetočina.
Donedavno su biljke i gljive bile posmatrane kao neaktivni dio prirode koji nije u stanju da ciljano utiče na svoju okolinu. Najnovija istraživanja pokazuju da gljive i biljke razvijaju jedan zavidan stepen interakcije putem kojeg su sposobne da se prilagođavaju svakojakim uslovima u prirodi. Ova odlika daje nadu i u pogledu sve više zabrinjavajućih klimatskih promjena. Gljive u simbiozi sa biljkama i/ili algama očigledno imaju potencijal koji može pomoći da se ponovo uspostavi prirodni balans poremećen od strane čovjeka.
Već se razmatraju mnogobrojni projekti putem kojih bi se uz pomoć gljiva uticalo na poboljšanje ekološkog stanja u industrijalizovanim zemljama. Za razliku od projekata koji su nas doveli na rub ekološke katastrofe, princip ovih projekata je “Prirodu kapirati i kopirati”.
